Medvjedić Brundo bješe jako umiljato i dražesno dijete od medvjeda. Da, baš tako – dijete – jer djetinjastijeg, razdraganijeg, pa bogme i naivnijeg stvora u cijeloj toj šumi od jednog pedlja nije ni bilo. U kakvoj to, molim, šumi? Najprije za životinju kažemo da ima sličnosti s djetetom, sad za šumu velimo da ima veličinu pedlja, čekaj...ne miriše li to previše na čovjeka. - Eh...da...nažalost...čekaj – promrmljao bi stari Mrnjo, otac Brundov – živjeli smo mi nekad sretno i bezbrižno dok nije došao taj dvonožni, namrgođeni stvor i pokvario ovaj raj od našeg života na gusto pošumljenim obroncima.

A, to vam je ovako bilo. Dojurila jednog dana dvojica ljudi u nekoj kutiji što se strelovito kreće i zaustavili se nedaleko od mjesta gdje su Mrnjo i Brundo, nekih dvadesetak metara izvan šume na čistini prema cesti imali sat obuke. Dvojica smeđekrznaša ne bjehu primjećeni, ali Mrnjo je, svake sigurnosti radi, kvrcnuo maloga po njušci, te su se povukli u sjenu drveća, iako bi mala budalica, vidio je, najradije potrčala prema ljudima, toliko se oduševljavao njima, njihovim smiješnim hodom, onim šarenim krpama što u nedostatku krzna nabacuju na sebe, čime li? Aaa...morati će on dosta raditi s ovim malim, tako ga je zavjetovala Brundina majka...da majka, što je s maj...no, o tome ćemo poslije (lakovjeran je malac bio ne samo prema ljudima nego i svim ostalim, jačim i nejačim životinjama u ovoj šumi). Dakle, dvojica preplašenih dvonožaca (nanjušio je to Mrnjo) ogledavala su se u strahu oko sebe, a onda izvadiše neke karte, položiše ih na tlo – pritom je jedan od njih kažiprstom oko palca, napravio čitavi jedan pedalj kruga, i od tog momenta se u šumi nastanio pakao. Sutradan dovukoše nekakve pile koje zujaše ko sam uškopljeni đavo; sve životinje se u strahu povukoše dublje u šumu, prema vrhu brda, ali s koje god strane tog velikog kruga su se spuštale prema rubovima šume, nailazili su na ove što uz jezivu škripu metalnih pila obaraju stabla na pod.

- Ovo je vaš pakao, ili, ako vam je draže ovo je vaša šuma od pedlja koja će vam na kraju doći glave – tronutim i ozbiljnim glasom se jednog dana na zboru svih životinja obratio Mrnjo svojem četveronožnom rodu.

I sve se životinje prestrašiše kad su shvatile da se nalaze u obruču, ali neke od njih počeše sumnjičavo vrtjeti glavama i mumljati nešto u svoj dlakavi vrat kad vidješe kako se mali Brundo jedini ne samo ne boji, nego čak i raduje tim njihovim sutrašnjim krvnicima, gotovo im radosno hrli u susret: Ne uči li stari gegavac svog potomka nešto sasvim drugo od onog što njima govori, ne priprema li svoju odstupnicu kad se sutra svi nađu u milosti i nemilosti čovjeka, pa da ovaj samo njih dvojicu milosrdno poštedi vidjevši kako mu se ponizno ulaguju i dodvoravaju?

Tko je tom strahu sa širom otvorenim životinjskim očima (a taj je uistinu velik) mogao objasniti da se Brundo oduvijek tako, evo i prema njima samima, potpuno neočekivano, otkačeno od ponašanja njegove vrste, nenagonski, luckasto ponaša – koliko puta ga je i vjeverica znala za neki plod, neku voćku prevariti, nasamariti, a on bi to dobrodušno prepuštao jer mu je bilo do igre, do uviđavnosti, a ne do preotimanja i dokazivanja tko je jači.

Ali, primijetio je i stari Mrno to odvajanje i šaputanje nekih životinja, pojačao je svoj oprez, ali je i pojačao svoju ljutnju prema malome:

- Pa, dijete moje – govorio je sad više strogo nego brižno – do kada ćeš ti biti tako lakovjeran i naivan? Vidiš li ti da nam se teški dani spremaju? Nisi ti više tako mali, nemaš ti više sto i pedeset kila; budeš li se i dalje svima uklanjao i ne naučiš li trčati u stranu u koju ne gledaš, doći će ti glave ovi što pile ili ovi što se tog piljenja groze: jesi li primijetio kako su me neke lisice danas čudno gledale, sjeti se tvoje majke i onog što ti je govorila prije nego je zauvijek nestala.

Na pomen svoje mile majčice, uvijek bi se Brundo raznježio i ražalostio. To je bio adut kojeg bi stari, istina rijetko, vadio iz krzna, ali je nepogrešivo znao da će pogoditi cilj. Da...da...njegova predraga majčica...

Ali, dok ta šuma i nije bila šuma od pedlja, kolale su razne priče o njenom stradavanju. Istina potiho, u potaji, da glasine ne dopru do staroga Mrnje koji je njenu smrt jako teško prebolio. No, uščuvane tajne roditeljskih domova se najbrže na dječjim (pa bile one i medvjeđe) nožicama, u dječjoj igri prenose. Bezazleno ali ništa manje opasno. Pa su tako i Brundine naivne uši načule da je nisu ljudi upucali poslije bjesomučne potrage, već da su je neke druge životinje, spasavajući svoje očnjake, u postavljenu stupicu navele. Ali nije bio toliko naivan da o tome priča starome.

Da, da, sa sjetom se prisjećao svoje majke, ali naredna dva dana nije imao mnogo prilike za to jer kako se povećavalo cviljenje onih groznih pila, kako su stabla u sve većem broju počela padati na tlo, tako je i Mrnjo pojačavo svoju obuku. Šuteći, strogo. Te trk, te skok, te okret, te... uh, puh... sad i hrvanje sa starim, šamaranje...pa sve opet, pa sve ponovno... pa ulovi ovu životinju...pa trči za onom...

Bivao je znojav i umoran na kraju tog svakodnevnog drilanja, no zato je stari bivao sve zadovoljniji.

Jednog dana je poslije tog mučnog treninga iscrpljen legao na travu i počeo malo drugačije razmišljati. Da, da...svemu je kriva ta njegova dobra ćud...ali, što može kad je takav... A da počne malo glumiti ozbiljnost i ratobornost...onako malo da preplaši ostale i zadovolji staroga, možda će prestati sa ovim napornim obučavanjem...

I ustoboči se Brundić, prodere i probrunda iz sveg grla, počne za probu onako mahnitati oko sebe da vidi kakav dojam proizvodi – ni travka se oko njega nije pomaknula. Ne, ne ... ne ide njemu to, evo već se čuje i hihot malih životinjica... 

I ponovno, zlovoljan i još umorniji legne natrag u travu, ali istog trenutka se šapom snažno opali po lijevoj strani lica, ta neće ga i ova jadna pčelica ismijavati...ali, ona opet...doleti i zuj, zuj, kao da mu se grohotom smije, sleti na njegovu znojnu njuškicu...e, sad se već stvarno rasrdio...ma koga ćeš ti – poslije pet-šest njenih upornih slijetanja na njegovu glavu konačno ju je uspio otjerati.

Ali, ona sutradan ponovno u isto vrijeme, baš u trenutku kad mu je stari dao otpust i kad je bio najumorniji, doleti i počne dosađivati. I stane Brundo bješnjeti, sad već bez ikakve glume... ali čekaj vragolanko...da tebe slučajno moj stari nije poslao...ha...

Smiješan je u svakom pogledu sam sebi bio.

Ali, poslije dva dana više nijednoj životinji u toj šumi od pedlja nije bilo do smijeha. Pakao je uistinu proradio. Nastao je strašni požar, tjeran još i snažnim vjetrom i one riječi starog Mrnje su se počele obistinjavati. Nesretne životinje su počele bježati s jednog kraja šume na drugi, ali tamo isto – paklene pete još paklenije vatre su ih svugdje počele dostizati i osmuđivati njihova sjajna krzna; usto ih je još i dim počeo gušiti. Bili su u klopci. Još je jedini izlaz bio bijeg uzbrdo, prema vrhu pošumljenog brijega, ali što kad ih plamen i tamo dostigne...

U toj panici i bezglavom trku izgubio se i Brundo, odvojio od oca i zalutao u onom dimu i rici vatre...Eh, koliko bi mu sad značila snaga da je još napornije trenirao.

- Tata, tata, gdje si...- drhtao je i cvilio više onako za sebe, postiđen, dok je bez cilja trčao i sudarao se sa drugim životinjama; počeo je malaksavati; u gustom dimu koji ga je gušio osvrnuo se oko sebe, ali nitko mu nije mogao pomoći jer je svatko najprije svoju dlakavu glavu spašavao...

- Tataaaa!!! - oteo mu se sad očajni krik iz usta i on iznemogao, omamljen od dima i prilično opržen po krznu, padne na tlo, počevši gubiti svijest i tu je bio kraj.

Ali, je li zaista to bio kraj njegovog kratkog života?

Zlatko Tomić

...nastavak...