| Križ na novcu |
|
|
|
Ljerko je bio savršeni đak ( knjiški moljci, što kažete? ), uspješan poslovni čovjek, privatan život mu je bio bez mrljice – zvali su ga Ljerko-najko jer je u svemu bio naj. Blago majci koja ga je rodila. Blago banci koja ga je ro … da, da … rotirala, jer Ljerkov talent (odnedavno ERSTE banci na usluzi ) brzo su uočili njegovi šefovi i odlučili ga strelovito prema gore, do najvažnijih funkcija, promicati. Bje li zaista tako? Da. Onda dobro. Kraj priče, hepiend. Najbolje za nas, Ljerka i moguće čitatelje, vrućina je brate, tko ima strpljenja iščitavati njegove životne i bankarske uspješnice … Molim? Što ste pitali vi … vi ispod suncobrana, s čašom ledenog pića u ruci … da, da … imao je i on svoje male santice leda, svoje … da tako kažem tuševe – jedan stvarni kojim se za ovakvih omara rashlađivao, a drugi zamišljeni – jednu malu manu, manicu zapravo, premda ponekad jako rupičastu, jako provodnu, koja se sastojala u tome što je svoj njuh i svoj duh često znao mirisom novca opijati. Znala je ta često i dugotrajno tuširati sve njegov vrline. Pa ga odtuširala do druge banke, gdje je žešće i opojnije mirisalo – mislio je sreća ga je kušnula, ne znajući, jadan, da ga je ona manica ponovno tušnula. Još strelovitiji uspon, još predaniji i naporniji rad. A onda je puknuo, zaglušio ( od cereka onih knjiških moljaca koji su uvijek tvrdili da je on moljo najpravovjerniji ), poslao sve urede u neki novi red, izišao vani u prirodu, u šumu, upoznao malog medvjedića, umiljatog Brundu, oduševio se njime iako mu se ovaj potuživao da ga strogi otac Mrnjo tako dresira da se već i u muhu pa i u stonogu može pretvoriti. Nekako je pomirio u sebi taj svoj novi hobi odlaska u šumu k novim, rosnatim, dlakavim prijateljima i malu stagnaciju u napredovanju, a onda je jednog ponedjeljka puknula bomba, zamirisalo je po novcu i uspjehu najžešće do sad: šef mu je objavio da ga centrala želi postaviti na jedno od najodgovornijih i najbolje plaćenih mjesta u čitavom sustavu banke, ali će prije toga morati riješiti mali test: ispred njega će istresti kasicu-prasicu, a on će morati prepoznati kovanicu koja ima najduži staž u kasici – dakle, onu koja je tu najranije ubačena. “ Riješeno ” -- uskliknuo je Ljerko u sebi, pouzdavajući se u svoj nepogrešivi nos, ali slijedećih dana su počele sumnje: ne će li mu njuh zatajiti na samom testu, što ako sav novac jednako bude mirisao itd. Do ispita je preostao još samo jedan dan, a on nije znao što će. I kao spas mu se učinilo to da se povjeri svome novom prijatelju Brundi. -- Nemaš brige – umirio ga je Brundo. – Ja ću se pretvoriti u stonogu, ući kroz prorez kasice, otkriti koja je kovanica unutra najstarija, a potom se isto tako neprimjetno iskrati. Zahvali mom strogom starcu što imam tu moć … -- A kako ću ja tu kovanicu prepoznati? – bio je i više nego nestrpljiv Ljerko. -- Ja ću je označiti križićem, lako ćeš je uočiti. Osvane dan ispita. Iz kasice istresu pred Ljerkom hrpicu kovanica. Zagleda se on pomno u svaku, bilo je tu kovanica od jednog i od dva eura, ali … što je sad ovo? Nijedan novčić nije imao nikakve oznake, nikakvog križića. Jadan, upro je prst nasumce u jedan novčić od dva eura i pokunjen, osramoćen, pobjegao od mrkoglede komisije. Istog momenta je otišao do Brunde i gotovo dvije minute ga netremice gledao dok nije dobio objašnjenje. -- Znaš šta – počeše se Brundo po već tri puta počešanoj njuški – moram ti priznati … prepoznao sam ja najstariju kovanicu, označio je križićem, ali … -- Ali? – osjećao je Ljerko da će puknuti gore nego ona šefova bomba. -- To je bila kovanica od pet eura, a ja sam … znaš … morao podmiriti neke dugove u šumi … Ljerko je u banci stagnirao slijedeće dvije godine. Počeo se pomalo i miriti, oprostio je Brundi, kad eto nove bombe … zasvrbile su ga dlačice u nosu, kao da ih je onaj stari vonj podraškavao … Novi test, nova šansa. -- Brundo, daj mi popis svih svojih dugova, ja ću ih … -- Ne treba, sad su oni meni dužni … ne brini, ovaj put će sve biti onako kako smo se dogovorili … Ponovno otvorena kasica, ponovno kovanice pred unezvjerenim Ljerkovim zjenicama, jer ovoga puta su sve imale križić na sebi … Da se Ljerko nije pjenio, primijetio bi nekoliko suzica u Brundinim očima. Što se, ustvari, dogodilo? U posljednje vrijeme Mrnjo je svog jedinca počastio nešto blažom dresurom, ovome nije više uspjevalo u stonogu se pretvoriti, pretvorio se u muhu, usput neki slatki nektar liznuo, gotovo se opio, jedva se kroz onaj prorez na kasici ugurao unutra; onako omamljen proklizavao od novčića do novčića, neke smiješne piruete po zraku izvodio, i ti njegovi pijani doticaji nožicama, zbog onog tamnog soka u koji je nožice umakao dok ga je srkao, na svakoj su kovanici ostavljali znak križića … Ponovno gluho vrijeme sumornog nenapredovanja, ali ovaj put su samo dva mjeseca protekla kad je bančina komisija odlučila ozbiljno porazgovarati s Ljerkom. -- Gospodine Ljerko – zabrundao je milozvučno predsjednik komisije – danas ćemo ispred vas ponovno otvoriti kasicu … ali ovo više nije test … ili jest … ako vi baš inzistirate. Da skratim, vi ste prethodna dva testa besprijekorno riješili, prepoznali traženi novac, no, mi vam, s razlogom, to nismo željeli objaviti; dvogodišnji razmak između testova postavili smo da utvrdimo hoće li vam refleksi oslabiti … ali, na vašu i na našu sreću nisu … i … što da vam kažem … postavljeni ste na jedno od najodgovornijih mjesta, pri samom vrhu bančine hijerarhije vlasti … no vidite … vi ćete to shvatiti … banka je zapala u neočekivane teškoće … ( nakašljao se brundavi ) … zato smo požurili s vašim postavljenjem … Izrekavši ovo, kao u nekoj vrućici stane petljati oko kasice; ubrzo pred zaprepaštenim Ljerkom na staklenom stoliću zazvoni sedam malih metalnih križeva … -- Ovi mali križevi će se pretvoriti u velike nad našim glavama ako ih vi, gospodine Ljerko, ne riješite – gotovo je zaplakao brundavi. -- Sedam je ovo pregolemih bančinih rana za koje ne znamo koja više krvari … zato ste vi tu da najsmrtonosniju prepoznate; svaki križ ima svoj broj i ispisani tekst, ali ne žurite, imate vremena … Ljerko se ne sjeća kad je u posljednje vrijeme ovako brzo trčao do Brundinog brložića. Kad je tamo, zadihan, stigao, Brundi ni traga, tek na zidu ove brložno uređene nekretnine, uočio je ispisanu cedulju: Dobio posao u ERSTE banci. Podučavam ljude da prilikom štednje ne stavljaju križeve na svoj novac, ni stvarne ni zamišljene, da ne osakaćuju svoje iskrene želje i namjere, jer, kako se mijenjaju ljudi tako se mijenja i novac. Ako štednja nije stil njihovog života, oni taj novac poslije izvjesnog vremena ne će moći prepoznati, kao što ni ja nisam mogao one kovanice u kasicama, ali sam te, kao slijepca, bez problema nahranio iluzijom, kao što se i oni često hrane iluzijama nad novcem kojeg su križevima označavali. I nemoj me čekati da se vratim kući jer posla je preko glave. Radije se vrati u staro društvo da zajedno podučavamo ljude jer medvjed i čovjek znaju više negoli sam medvjed. Tvoj Brundo |
