MEDIN PJESNIČKI KOMENTAR 

Kad pogledaš bolje, s visine, iz šume,
svijet se ovaj vrti uz škripu i ciku;
gnjev je ljudski moćan – kad upre prst u me
sušim svoje krzno tek uz lavlju riku.

Ja sam samo medo, bez JMBG – a,
i brinem da šume budu pluća svijeta;
moja je tek krivnja, o culpa, brrr, mea!
što mi šapa mrka broji mnogo ljeta.

A kog djeca vole, upitajte samo,
i koga uspava tek moj dodir plišan.
Ja ljutito brundam? Hajde, tu i tamo,
bez male je ljutnje i život izlišan.

Jer zemljicu našu bezdušno prljaju
oni što obuću u svom domu skinu;
s remećenom klimom tko zna gdje srljaju;
očnjaci ih naši, kažu, katkad brinu.

Zar zvjezdica pustih što na nebu svijetle
takvi se ne boje, kao da ih nema;
medvjediće – prerušene sve u pijetle,
treba dat toj svijesti koja jutrom drijema.

Kad pogledaš bolje i nije sve crno,
jer u dim, u maglu, zle zjenice ne će;
sad bih se, umoran, svome svijetu vrno,
tamo vihor bruji – ne klapara smeće.

ŠUMSKI RAJ

Još ni pola brka umočila nije
medvjedica Bruna u tu bistru vodu,
već pod šapom Brunda bježale sve zmije,
brundao je nešto u trku i hodu.

Stan’ sestrice draga, zbog čuda što čudi:
Neviđena vrela, šume ko iz bajke!
Neki jako dobri  ( ma baš! )  dobri ljudi
izgradili raj sred prirode nam majke.

Mjerka njega Bruna pa se češka repom:
A da opet njegov živac noćobdija
ne pronađe uzor u šišmišu slijepom?
Trebat će joj savjet dugouških lija.

Ali bio brži od svih sumnja njenih
neki klepet poljem, neka čudna vriska;
primijetili oni što ne bjehu lijeni
trku vuka, risa, pardon ... Vučka, Riska.

To ... to ... tobogan kraj palmi, vodopadi,
jezera što svijetle i danju i noću!
( I s dahom se vara, kad se s dahom radi,
znaju li sad ovi za tu ljudsku zloću?)

I krenuše šumom prije neg će luna:
Bruna, Brundo, Vučko i Risko prehitri.
( Kad je tako bajno – cinično će Bruna –
možda neki majmun tam’  svira na citri?)

Al Brunina usta ne mogaše sklopit.
Sve je bilo tako i još mnogo ljepše.
Počela se sretno, sve dragošću topit.
Trave bjehu plave i od vode mekše.

Izvolite, molim – ljubazno će čovo –
uživajte danas, sutra bit će ...
Al ne čuše dalje, već trčali krovom
novog šumskog raja, gdje sunce rad sviće.

No, prestaše snovi za dva il tri časka –
To kulise bjehu ŠUMSKOG RAJA ( filma ).
Tek bradonja neki počeo je praskat:
Danas zadnja klapa! Spremaj kofer Vilma!

Niz dlake su tekle, pored znoja, suze.
Zbrisali filmaši propustivši lovce.
Zašto šumski raj nam opet čovjek uze?
Hoće li van filma o tom bit bar slovce?