| Cross on the money |
|
|
|
Ljerko je bio savršeni ðak ( knjiški moljci, što kažete? ), uspješan poslovni èovjek, privatan život mu je bio bez mrljice – zvali su ga Ljerko-najko jer je u svemu bio naj. Blago majci koja ga je rodila. Blago banci koja ga je ro … da, da … rotirala, jer Ljerkov talent (odnedavno ERSTE banci na usluzi ) brzo su uoèili njegovi šefovi i odluèili ga strelovito prema gore, do najvažnijih funkcija, promicati. Bje li zaista tako? Da. Onda dobro. Kraj prièe, hepiend. Najbolje za nas, Ljerka i moguæe èitatelje, vruæina je brate, tko ima strpljenja išèitavati njegove životne i bankarske uspješnice … Molim? Što ste pitali vi … vi ispod suncobrana, s èašom ledenog piæa u ruci … da, da … imao je i on svoje male santice leda, svoje … da tako kažem tuševe – jedan stvarni kojim se za ovakvih omara rashlaðivao, a drugi zamišljeni – jednu malu manu, manicu zapravo, premda ponekad jako rupièastu, jako provodnu, koja se sastojala u tome što je svoj njuh i svoj duh èesto znao mirisom novca opijati. Znala je ta èesto i dugotrajno tuširati sve njegov vrline. Pa ga odtuširala do druge banke, gdje je žešæe i opojnije mirisalo – mislio je sreæa ga je kušnula, ne znajuæi, jadan, da ga je ona manica ponovno tušnula. Još strelovitiji uspon, još predaniji i naporniji rad. A onda je puknuo, zaglušio ( od cereka onih knjiških moljaca koji su uvijek tvrdili da je on moljo najpravovjerniji ), poslao sve urede u neki novi red, izišao vani u prirodu, u šumu, upoznao malog medvjediæa, umiljatog Brundu, oduševio se njime iako mu se ovaj potuživao da ga strogi otac Mrnjo tako dresira da se veæ i u muhu pa i u stonogu može pretvoriti. Nekako je pomirio u sebi taj svoj novi hobi odlaska u šumu k novim, rosnatim, dlakavim prijateljima i malu stagnaciju u napredovanju, a onda je jednog ponedjeljka puknula bomba, zamirisalo je po novcu i uspjehu najžešæe do sad: šef mu je objavio da ga centrala želi postaviti na jedno od najodgovornijih i najbolje plaæenih mjesta u èitavom sustavu banke, ali æe prije toga morati riješiti mali test: ispred njega æe istresti kasicu-prasicu, a on æe morati prepoznati kovanicu koja ima najduži staž u kasici – dakle, onu koja je tu najranije ubaèena. “ Riješeno ” -- uskliknuo je Ljerko u sebi, pouzdavajuæi se u svoj nepogrešivi nos, ali slijedeæih dana su poèele sumnje: ne æe li mu njuh zatajiti na samom testu, što ako sav novac jednako bude mirisao itd. Do ispita je preostao još samo jedan dan, a on nije znao što æe. I kao spas mu se uèinilo to da se povjeri svome novom prijatelju Brundi. -- Nemaš brige – umirio ga je Brundo. – Ja æu se pretvoriti u stonogu, uæi kroz prorez kasice, otkriti koja je kovanica unutra najstarija, a potom se isto tako neprimjetno iskrati. Zahvali mom strogom starcu što imam tu moæ … -- A kako æu ja tu kovanicu prepoznati? – bio je i više nego nestrpljiv Ljerko. -- Ja æu je oznaèiti križiæem, lako æeš je uoèiti. Osvane dan ispita. Iz kasice istresu pred Ljerkom hrpicu kovanica. Zagleda se on pomno u svaku, bilo je tu kovanica od jednog i od dva eura, ali … što je sad ovo? Nijedan novèiæ nije imao nikakve oznake, nikakvog križiæa. Jadan, upro je prst nasumce u jedan novèiæ od dva eura i pokunjen, osramoæen, pobjegao od mrkoglede komisije. Istog momenta je otišao do Brunde i gotovo dvije minute ga netremice gledao dok nije dobio objašnjenje. -- Znaš šta – poèeše se Brundo po veæ tri puta poèešanoj njuški – moram ti priznati … prepoznao sam ja najstariju kovanicu, oznaèio je križiæem, ali … -- Ali? – osjeæao je Ljerko da æe puknuti gore nego ona šefova bomba. -- To je bila kovanica od pet eura, a ja sam … znaš … morao podmiriti neke dugove u šumi … Ljerko je u banci stagnirao slijedeæe dvije godine. Poèeo se pomalo i miriti, oprostio je Brundi, kad eto nove bombe … zasvrbile su ga dlaèice u nosu, kao da ih je onaj stari vonj podraškavao … Novi test, nova šansa. -- Brundo, daj mi popis svih svojih dugova, ja æu ih … -- Ne treba, sad su oni meni dužni … ne brini, ovaj put æe sve biti onako kako smo se dogovorili … Ponovno otvorena kasica, ponovno kovanice pred unezvjerenim Ljerkovim zjenicama, jer ovoga puta su sve imale križiæ na sebi … Da se Ljerko nije pjenio, primijetio bi nekoliko suzica u Brundinim oèima. Što se, ustvari, dogodilo? U posljednje vrijeme Mrnjo je svog jedinca poèastio nešto blažom dresurom, ovome nije više uspjevalo u stonogu se pretvoriti, pretvorio se u muhu, usput neki slatki nektar liznuo, gotovo se opio, jedva se kroz onaj prorez na kasici ugurao unutra; onako omamljen proklizavao od novèiæa do novèiæa, neke smiješne piruete po zraku izvodio, i ti njegovi pijani doticaji nožicama, zbog onog tamnog soka u koji je nožice umakao dok ga je srkao, na svakoj su kovanici ostavljali znak križiæa … Ponovno gluho vrijeme sumornog nenapredovanja, ali ovaj put su samo dva mjeseca protekla kad je banèina komisija odluèila ozbiljno porazgovarati s Ljerkom. -- Gospodine Ljerko – zabrundao je milozvuèno predsjednik komisije – danas æemo ispred vas ponovno otvoriti kasicu … ali ovo više nije test … ili jest … ako vi baš inzistirate. Da skratim, vi ste prethodna dva testa besprijekorno riješili, prepoznali traženi novac, no, mi vam, s razlogom, to nismo željeli objaviti; dvogodišnji razmak izmeðu testova postavili smo da utvrdimo hoæe li vam refleksi oslabiti … ali, na vašu i na našu sreæu nisu … i … što da vam kažem … postavljeni ste na jedno od najodgovornijih mjesta, pri samom vrhu banèine hijerarhije vlasti … no vidite … vi æete to shvatiti … banka je zapala u neoèekivane teškoæe … ( nakašljao se brundavi ) … zato smo požurili s vašim postavljenjem … Izrekavši ovo, kao u nekoj vruæici stane petljati oko kasice; ubrzo pred zaprepaštenim Ljerkom na staklenom stoliæu zazvoni sedam malih metalnih križeva … -- Ovi mali križevi æe se pretvoriti u velike nad našim glavama ako ih vi, gospodine Ljerko, ne riješite – gotovo je zaplakao brundavi. -- Sedam je ovo pregolemih banèinih rana za koje ne znamo koja više krvari … zato ste vi tu da najsmrtonosniju prepoznate; svaki križ ima svoj broj i ispisani tekst, ali ne žurite, imate vremena … Ljerko se ne sjeæa kad je u posljednje vrijeme ovako brzo trèao do Brundinog brložiæa. Kad je tamo, zadihan, stigao, Brundi ni traga, tek na zidu ove brložno ureðene nekretnine, uoèio je ispisanu cedulju: Dobio posao u ERSTE banci. Poduèavam ljude da prilikom štednje ne stavljaju križeve na svoj novac, ni stvarne ni zamišljene, da ne osakaæuju svoje iskrene želje i namjere, jer, kako se mijenjaju ljudi tako se mijenja i novac. Ako štednja nije stil njihovog života, oni taj novac poslije izvjesnog vremena ne æe moæi prepoznati, kao što ni ja nisam mogao one kovanice u kasicama, ali sam te, kao slijepca, bez problema nahranio iluzijom, kao što se i oni èesto hrane iluzijama nad novcem kojeg su križevima oznaèavali. I nemoj me èekati da se vratim kuæi jer posla je preko glave. Radije se vrati u staro društvo da zajedno poduèavamo ljude jer medvjed i èovjek znaju više negoli sam medvjed. Tvoj Brundo |
